Zbog sve većeg broja stranih radnika koji dolaze iz zemalja s visokom incidencijom zaraznih bolesti, zdravstveni sustav u Hrvatskoj suočava se s izazovima ranog otkrivanja i kontrole širenja infekcija pa liječnici traže zdravstvene preglede za strane radnike. Strani radnici, osobito oni iz Azije, Afrike i Južne Amerike, sve češće stižu iz zemalja u kojima su bolesti poput tuberkuloze, hepatitisa i trbušnog tifusa još uvijek vrlo prisutne, rekli su zdravstveni djelatnici.
U Hrvatskoj je, primjerice incidencija tuberkuloze oko 6 na 100.000 stanovnika, dok je u zemljama iz kojih radnici dolaze višestruko veća, istaknula je ravnateljica splitsko-dalmatinskog Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Željka Karin na Kongresu poslodavaca u zdravstvu koji je 22. i 23. svibnja održan u Vodicama. Stručnjaci ističu kako je već sada zabilježeno nekoliko slučajeva tuberkuloze među stranim radnicima. U jednom je slučaju radnica iz Nepala, zaposlena u preradi ribe, dijagnosticirana s aktivnom tuberkulozom, a boravila je u kolektivnom smještaju s još 63 osobe. Druga radnica, s kojom je bila u kontaktu, napustila je Hrvatsku i po povratku u Nepal, također joj je dijagnosticirana tuberkuloza.
“U tom smo slučaju morali hitno obraditi 65 osoba – uključujući kontakte iz tvornice, smještaja i vozača koji ih je prevozio. Bio je to mjesec dana dug proces koji je uključivao rendgenske preglede, laboratorijske testove i praćenje osoba pod povećanim rizikom”, istaknula je Karin. Dodala je kako su identificirani kontakti upućeni pulmologu, a 11 osoba završilo je na dodatnoj obradi. “To pokazuje koliko je važno da zdravstveni nadzor bude sustavno organiziran – jer zamislite kad umjesto 65 dođe tisuću ljudi“, poručila je.
Zbog rastućeg javnozdravstvenog rizika, Ministarstvo zdravstva osnovalo je stručnu radnu skupinu s ciljem pripreme zakonskih izmjena koje bi omogućile obavezne zdravstvene preglede stranih radnika pri ulasku u zemlju. Prema prijedlogu, ti bi pregledi uključivali fizički pregled, laboratorijske testove na tuberkulozu, hepatitis B i C, tifus, HIV i druge bolesti, kao i provjeru cjepnog statusa.
“Za osobe koje dolaze iz tropskih ili endemskih područja predlažu se i dodatne pretrage, poput serološkog testiranja na malariju ili šistosomijazu“, navodi se u prijedlogu. Djeca predškolske i školske dobi također bi bila obuhvaćena nadzorom i, prema potrebi, uključena u nacionalni kalendar cijepljenja.
Stručnjaci upozoravaju i na nedostatke u sustavu. Nisu svi zavodi za javno zdravstvo dovoljno kadrovski ekipirani niti tehnički opremljeni za provođenje svih potrebnih pretraga. Neki nemaju mikrobiologe, a dio nije informatički povezan na centralni zdravstveni informacijski sustav (CEZIH), što dodatno usporava i otežava protok informacija među zdravstvenim ustanovama.
“Ako se sustav ne organizira i ne standardizira, nećemo moći na vrijeme detektirati i zaustaviti moguće žarišta. Uz zdravstveni nadzor, moramo jasno definirati i pitanje financiranja – tko pokriva troškove i kako planirati cjepiva čija nabava ide u prihod zavoda“, ističe Karin. Zasad je jasno da se izazovi ne odnose samo na zaštitu domaće populacije, već i na pravodobnu i kvalitetnu zdravstvenu skrb za same strane radnike kako bi se spriječilo širenje bolesti i očuvalo javno zdravlje.
