U posljednjih desetak godina uvoz hrane u Bosnu i Hercegovinu, osobito voća i povrća, značajno je porastao. To je jedan od razloga zbog kojih sve češće svjedočimo cijenama koje dostižu dvoznamenkaste iznose. No, osim uvoza, cijene diktiraju i brojni drugi faktori: klimatske promjene, neujednačena poljoprivredna politika po entitetima i kantonima, kao i sve manja domaća proizvodnja hrane, prenosi BHRT.
Građani se, promatrajući aktualne cijene, s pravom pitaju gdje to živimo kad kilogram voća i mesa imaju gotovo istu cijenu.
Prodavači na tržnicama ističu da je kupovna moć građana sve slabija, a posjetitelja na tržnicama je sve manje.
Dana Malić, prodavačica iz Banje Luke, kaže:
“Kupi tko što treba, jer ni na selu više nema ničega. Ove godine će sve kasniti, već kasni. A ni u gradu nije bolje. Jutros su uglavnom kupovali na komad.”
Sulejman Čelebić, prodavač iz Sarajeva, dodaje:
“Sva roba koja dolazi iz inozemstva i nije proizvedena kod nas, izuzetno je skupa. Naš domaći proizvod nije skup. Ne može blitva biti skupa ako je dvije do tri marke, ni luk ako 300 grama prodajem za marku.”
Prema podacima Kantonalne privredne komore Tuzla, u BiH je prošle godine uvezeno hrane u vrijednosti od 5,2 milijarde KM. Uvoz banana iznosio je čak 50 milijuna KM, limuna i naranči više od 40 milijuna KM, dok je za 22 milijuna KM uvezen krumpir, za 20 milijuna KM rajčica, te više od 15 milijuna KM crvenog i bijelog luka. Mrkva i kupus također su uvoženi za po nekoliko milijuna maraka — iako se sve to može proizvesti na bh. selima.
Suad Selimović, predsjednik Odbora za poljoprivredu pri Komori Tuzlanske županije, upozorava:
“Ako pogledamo demografsku sliku sela, vidimo da ih mladi sve više napuštaju zbog nesigurnosti i neorganiziranosti sektora. Ostaju stari ljudi bez nasljednika i nastavka proizvodnje. Lani smo imali dnevnicu od gotovo 100 KM za berbu šljiva. Sada, kod jagoda, cijena berača porasla je tri do pet puta.”
U tim činjenicama leži i odgovor na sve češća poskupljenja voća i povrća. Ne treba ih tražiti u globalnim krizama i vanjskim faktorima, već u ugašenim selima i urušenoj domaćoj proizvodnji, koja iz dana u dan ostaje bez svoje najvrjednije komponente – radne snage.
