Bili bismo vrlo blizu sporazumu da čovjek ‘koji nema karte‘ ne radi sve što je u njegovoj moći da ga sabotira, napisao je, između ostalog, američki predsjednik Donald Trump u novoj podužoj objavi na platformi Truth Social ove srijede, promptno zapalivši time društvene mreže i mainstream medije, piše Jutarnji list.
Malo koga je ovaj put iznenadilo što je ‘ćitabu‘ posvetio svojem ukrajinskom kolegi Volodimiru Zelenskom, dok “onoga drugog Vladimira”, ruskog, u već revijalnom tonu nije spomenuo niti jednom jedinom crticom, unatoč tome što je upravo on u tim trenucima naredio raketiranje Kijeva i Harkiva, pri čemu je ubijeno najmanje devetero ljudi, a 70 ih je ranjeno.
“Zbog ovakvih zapaljivih izjava Zelenskog nije ni moguće okončati ovaj rat. On se nema čime hvaliti. Situacija u Ukrajini je jako loša. Može dobiti mir ili može nastaviti rat sljedeće tri godine prije negoli izgubi čitavu zemlju”, napisao je Trump.
Najnovijim tenzijama na relaciji Washington – Kijev ovaj je put kumovao Krim, odnosno američka spremnost da ga i službeno, de iure, prizna kao dio Rusije u zamjenu za obustavu trogodišnjeg krvavog sukoba. Ukrajina je, naime, to glatko odbila čak i razmotriti jer prijedlog u samoj njegovoj suštini smatra protuustavnim.
“Ukrajina je Krim tehnički izgubila prije više od deset godina, zbog čega ga više uopće ne smatramo dijelom ikakve daljnje diskusije”, nastavio je američki predsjednik, još jednom raskrinkavši do koje mjere ne razumije geopolitiku, a u ovome slučaju čak ni međunarodno pravo.
Logika stoji i malo tko bi tvrdnju – šaptom, bez imena i prezimena – osporio.
Međutim, službenim priznavanjem Krima službeno bi se narušio i cijeli međunarodnopravni poredak koji je ionako na klimavim nogama od veljače 2022. Konkretno, krahirao bi sustav uspostavljen Helsinškim aktom 1975., kojim je – dobrim dijelom – stabilizirana Europa nakon Drugoga svjetskog rata.
Drugim riječima, Amerika bi prešutno legitimizirala aneksiju silom. Osim što bi tako potkopala temeljni princip dosadašnjeg poretka, kompromitirala bi vlastitu dosljednost te bi stvorila međunarodnopravni presedan izuzetno opasan za druga globalna žarišta. Republika Srpska, Sjeverni Cipar, Pridnjestrovlje i Kosovo samo su neki od primjera. Baš kao i Tajvan, Kašmir, Nagorno-Karabah ili Južna Osetija te Abhazija.
No, to nije spriječilo američkog potpredsjednika J. D. Vancea da iz Indije Moskvi i Kijevu pošalje mirovni prijedlog od sedam točaka koje nudi kao posljednju šansu da Washington ostane medijator u tom sporu. Ako ijedna od zaraćenih strana prijedlog odbije, Amerika se povlači iz sporazuma, upozorava Trumpov sekundant u ime cijele administracije kojoj je i formalno dozlogrdilo.
Ne treba pretjerano čuditi što se sporno priznavanje Krima nalazi na Vanceovu popisu. Britanski The Telegraph i portal Axios, koji su se pozvali na “dobro upućene izvore s uvidom u detalje”, tvrde kako osim promptnog prekida vatre, jedne od ključnih točaka američkog finalnog prijedloga, Washington onemogućava Kijevu punopravno članstvo u NATO-u, ali u zamjenu za “neometan prolaz” duž rijeke Dnjipro.
Za razliku od Krima, koji bi SAD bio spreman službeno priznati kao dio Ruske Federacije, prešutno bi, de facto, priznao i većinu područja koja se u ovome trenutku nalaze pod kontrolom ruskih snaga. Jedna od točaka odnosi se na Nuklearnu elektranu Zaporižja (ZNPP), koja je trenutačno pod ruskom upravom. Po novome, ta bi se elektrana nalazila na ukrajinskom teritoriju, ali pod američkom upravom, čime bi se osiguralo da obje zaraćene strane imaju neometan pristup njezinim energentima.
Ustupak Kijevu? Trebao bi se tražiti mikroskopom. Naime, u zamjenu za apsurdnu količinu rijetkih minerala i ruda – ponavljamo, bez jasnih sigurnosnih garancija SAD-a – Ukrajini bi se prešutno dopustilo punopravno članstvo u Europskoj uniji, što samo po sebi dovoljno govori o imidžu irelevantnog slabića koji Europa trenutačno uživa na globalnoj sceni.
Dio Vanceova paketa odnosi se i na ukidanje svih američkih sankcija uvedenih Rusiji od 2014., što bi išlo ruku pod ruku s unapređenjem gospodarske suradnje SAD-a i Rusije, osobito u kontekstu energetike i industrije. Za razliku od trgovinskog rata, u kojem se još uvijek naziru konture logike, taktičkog smisla, a time i raspleta situacije, u pregovorima oko Ukrajine i najvrsniji vanjskopolitički analitičari sve teže uspijevaju definirati glavu i rep.
Količina (iracionalnih) aktera jednostavno je prevelika, a svaki od njih podjednako nije spreman na kompromise.
“Čak i u slučaju da Bijela kuća odustane od pregovora zbog frustracije što medijacija zapinje, ostale bi strane trebale iskoristiti vakuum i preuzeti vodstvo”, ističe neovisna nevladina organizacija International Crisis Group u svojoj analizi na tu temu. I zaista, dok se SAD nećka isplati li mu se više baviti Ukrajinom, na klupi sjede dva igrača, Europa i Kina, koji u niskom startu čekaju da se SAD povuče iz pregovora kako bi oni uskočili kao medijator, mirotvorac: Europa kako bi sama preuzela kormilo te time i smjer plovidbe nad krizom u vlastitom dvorištu, a Kina, pak, od samog početka “specijalne vojne operacije” ne krije ambicije da želi biti ta koja će Ukrajini pomoći dogovoriti mir.
Velika nepoznanica u ovoj situaciji je dinamika spomenutog trgovinskog rata koja je silom prilika približila Europu Kini, mimo SAD-a i Rusije. S obzirom na to da je Amerika u tom obračunu s Kinom i službeno prva trepnula, priznavši kako ova dinamika njihova sraza nije održiva na duge staze, Peking je dobio još jedan vjetar u leđa za rješavanje krize po svom guštu, utoliko više što i sam ima teritorijalne ambicije na Pacifiku.
