„Moj Zvonko je nakon povratka u Hrvatsku vidio da se svijet promijenio, kao da su ljudi izgubili svoje vrijednosti, sve je moglo proći bez kriterija – bilo mu je iznimno teško to prihvatiti“, rekla je u emisiji Kompas RTV-a Herceg-Bosne autorica tek objavljene knjige Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada, američko-hrvatska književnica Julienne Bušić.
Objasnila je kako se Zvonko Bušić susreo s tim da mu ljudi nešto obećaju, a pet minuta kasnije prekrše riječ. „Da je došao deset godina prije, bio bi jači i imao više energije, a stanje je bilo manje loše tada nego kad se vratio.“ Istaknula je kako je od 1976. do 2008. godine, kada se vratio, svijet bio puno luđi. „Čudio se što imamo toliko mogućnosti za komunikaciju, slušanje i gledanje, ali smo ipak slijepi i gluhi jer smo bombardirani uređajima.“
U knjizi Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada Bušić piše o akterima iz hrvatske povijesti, disidentima Franji Tuđmanu, Vladi Gotovcu, Draženu Budiši, Ivanu Zvonimiru Čičku, Marku Veselici, Petru Šegedinu i Bruni Bušiću te je istaknula kako ih Zapad nije volio. Kao razlog navela je raskol između Tita i Staljina 1948. godine. „Tito se nikada nije udaljio od Staljina i stalno se konzultirao s Rusima, a Amerikanci su znali da je on prevarant, ali su ga podržavali zbog geopolitičkih interesa.“
Bušić je naglasila kako su u arhivima u SAD-u pronašli bitan dokument bivšeg veleposlanika u Rusiji Georga Kennana te da je on napisao strategiju kako se SAD treba ponašati prema SFRJ. „U njemu je stajalo da treba kontaktirati medije, urednike, Kongres i Senat, treba poslati ljude po školama, u svakoj pori društva trebaju biti ljudi koji su spremni promovirati lažni narativ – to je strašno za vidjeti.“
Rekla je kako je dio te strategije i zataškavanje ubojstva Brune Bušića u Parizu te ga je usporedila s ubojstvom Bugarina Georgija Markova. „O Markovu se pisalo u svim medijima, pojavljivalo se na svim naslovnicama, a o Bušiću samo jedan mali člančić. Pripisivali su to obračunu nacionalista i to je tipičan primjer lažnog narativa koji se trebao proširiti.“
Kazala je da su riječi Tuđmana, Gotovca, Veselice, Čička i Budiše, iz njihovih nikad objavljenih intervjua u zapadnim medijima te završnih riječi na suđenjima krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, aktualne i danas, posebno što se tiče Hrvata u BiH. „Tuđman je znao da moramo ući u asocijacije, ali se nikada ne smijemo odreći svoje posebnosti. Gotovac je poručio da mali narodi nemaju silu, nego da trebaju graditi institucije, da trebaju sačuvati svoje vrijednosti. Veselica je govorio o demografiji. Budiša o stigmatizaciji ljudi iz Hercegovine“, kazala je Bušić i dodala kako su svi ti disidenti bili hrabri ljudi.