Ivan je bio učenik Ivana Krstitelja kada je ovaj u kraju uz rijeku Jordan ugledao Isusa i rekao: “’Evo Jaganjca Božjega!’ Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom i ostadoše kod njega onaj dan.” Sveti Ivan nikada nije zaboravio taj susret. Ništa nam nije htio kazati o čemu je onoga dana razgovarao s Učiteljem. Jedino znamo da ga od tada nikada nije napustio. Kada je već star pisao evanđelje, nije propustio zabilježiti vrijeme kada je susreo Isusa: “Bila je otprilike deseta ura”, tj. četiri sata poslijepodne.
Za svetoga Ivana, kao i za sve nas, poziv daje smisao i najmanjoj pojedinosti u životu. Cijeli je život podložan planovima koje Gospodin ima sa svakim od nas. Otkriće osobnoga poziva najvažniji je trenutak. Čini da se sve u nama mijenja, iako se izvana nije ništa promijenilo, kao što je krajolik, premda uvijek isti, različit kada grane sunce, kada ga obasja mjesec ili ga prikriju magle. Svako otkriće pridaje novu ljepotu stvarima i biva uvod za nova otkrića i nova, još ljepša, svjetla. Čitav Ivanov život bio je usmjeren prema njegovu Gospodinu i Učitelju; smisao svojega života pronašao je u vjernosti Isusu. Nije se nimalo opirao pozivu i ostao je na Kalvariji kada su svi otišli. Takav treba biti naš život sve ako nam Gospodin i ne uputi poseban poziv, budući da je cijelo njegovo propovijedanje jedinstven poziv, poziv da ga slijedimo u novom životu čiju tajnu samo on posjeduje: “Hoće li tko za mnom…”
Kao i Petar, Ivan je primio od Gospodina osobite znakove prijateljstva i povjerenja. U evanđelju Ivan sebe navodi izravno kao “učenika kojega je Isus ljubio”. To nam ukazuje da je Isus prema njemu bio osobito naklonjen. O tome svjedoči i činjenica da se u svečanom trenutku na Posljednjoj večeri, kada im Isus nagoviješta da će ga jedan od apostola izdati, Ivan ne ustručava pitati Gospodina, naslonivši glavu na njegove grudi, tko će biti izdajnik. Najviši izraz povjerenja u “ljubljenoga apostola” Učitelj je iskazao kad mu je s križa povjerio najveću ljubav koju je imao na zemlji: svoju presvetu Majku. Ako je u Ivanovu životu bio značajan trenutak kada ga je Isus pozvao da ga slijedi i ostavi sve za sobom, sada na Golgoti prima najosjetljivije i najdraže zaduženje: brinuti se za Majku Božju.
Svi mi kršćani, predstavljeni u Ivanu, Marijina smo djeca. Moramo naučiti od svetoga Ivana ophoditi se prema njoj s povjerenjem. Marija je povjerena Ivanu, Isusovu ljubljenom učeniku; on je primi u svoju kuću i u svoj život. Duhovni su pisci u tim riječima svetoga evanđelja željeli vidjeti poziv za sve kršćane da isto tako prime Mariju u svoj život. Gotovo da je suvišna ta izjava, jer nema sumnje: Marija želi da joj se utječemo i obraćamo puni pouzdanja, da se pozovemo na njezino materinstvo i da je molimo: monstra te esse matrem, Majkom se pokaži.
Možemo zamisliti ogroman utjecaj koji je Blažena Djevica izvršila na dušu mladoga apostola. To nam može biti i bliže ako se prisjetimo onih trenutaka u svojemu životu – možda upravo ovih sada – kada smo se obratili Majci Božjoj na sasvim povjerljiv način.
