Izložba „Zidovi plastika i sitna plastika“ trojice bosansko hercegovačkih kipara, magistara umjetnosti i kiparstva: Ilije Kegelja, Borisa Orenčuka i Dalibora Nikolića održati će se u srijedu, 10. srpnja 2024. u Galeriji kraljice Katarine Kosače u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače s početkom u 19:30 sati.
Estetika radova autora koji se predstavljaju izložbom Zidovi, plastika i sitna plastika odstupa od stereotipnih percepcija umjetničkih praksi, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i šire. Estetike su to koje nisu apriori lijepe, nego iskrene.
U postavu izložbe imamo priliku vidjeti skulpture, instalacije, socijalno angažirane radove iz domene relacijske estetike koji govore o nama i našoj svakodnevnici. Djela su to koja u svojoj genezi sadrže novi pogled na uvriježene stavove, fenomene, svakodnevne predmete, otpatke. Radovi pripadaju kontekstu suvremene umjetnosti čiji se diskurs u vremenu u kojemu živimo, laički, krivo pripisuje umjetninama nastalim u ovom vremenu. Takva umjetnost, ovo-vremena , ne mora nužno manifestirati i suvremenost svog karaktera. Tu finu razliku između suvremene umjetnosti i umjetnosti općenito tumači teorija umjetnosti, estetika, nerijetko filozofija i sociologija. Različiti aspekti promatranja i manifestacije određenih fenomena, socijalna angažiranost, pluralizam, medij, neka su od načela koja definiraju razdoblje post modernog, suvremenog karaktera vizualnih umjetnosti.
Ilija Kegelj u ciklusu pod nazivom „Duvari“ iz 2016 godine, grupom readymade objekata, derutnih prozora, naglašava granicu prostora novom granicom. U suštini logičkog tumačenja rada Ilije Kegelja, mogli bismo govoriti o negaciji negacije, zidu zida. Objekti iz navedenog ciklusa su mjera suodnosa Arte povera-e, Dadaizma, s tendencijom prikaza Malevičeve „posljednje slike“. U kontekstu negacije negacije, promatrač se nalazi pred zidom, na kojemu se nalaze zazidani prozori. Kontrapunkt tom prostornom paradoksu zapravo su slobode. Teško da bi netko kome sloboda nije makar na kratko bila oduzeta mogao kontemplirati ovu umjetničku instalaciju na razini na kojoj to autor manifestira.
Borisova djela, prozori za razliku od Ilijinih pružaju promatraču minimum prozračnosti, kako bi stekao dojam „lažne prostornosti“. Prostornost u radovima Borisa Orenčuka prikazana je artificijelno i plošno. Perspektiva se naslućuje unutar kolorita plastične stiješnjenosti, simbolički rečeno „uvjeta življenja“. U tumačenju simbolike plastičnih reljefa i njihove psihološke interpretacije nameće se osjećaj tjeskobe, izazvan zbijenošću plastičnih formi između dvije staklene stijenke. Taj stiješnjeni prostor ujedno je i autorov „radni“ prostor. Orenčukovi reljefi indirektno govore o konzumerizmu, posljedicama potrošačkog društva, površnosti, ambalažiranju, plastifikaciji općenito.
Skulpture Dalibora Nikolića svojevrsna su poveznica dvaju prije opisanih autorskih poetika, kako u pristupu materijalima tako i u simboličkom smislu tumačenja radova. Skulpture, sitne plastike, mogu se promatrati kao ogoljeni oblici. Rad Artwear (Kamena jakna) opisuje poziciju pojedinca, umjetnika, deficit prostora, i stereotipe ukalupljenosti. Nakon „zazidanosti“ i „plastifikacije“ prostora i prozora, Nikolić nas svojim sitnim plastikama upućuje na intimnije promatranje prostora. Skulpturalne forme, konstrukcije i mreže, čiji je sastavni dio prazan prostor, nastale su kao rezultat kreativnih vježbi, zapravo prilika da se „bude“ u mikro-prostoru radnog procesa.
Trojica kipara, Kegelj, Orenčuk i Nikolić, intuitivno rezoniraju na neuređene okolnosti življenja, tematizirajući iste sociološke fenomene na potpuno različite načine. Prikazi prostora u njihovim radovima, skulpturama i instalacijama dijametralno su suprotni. Radovi dijagnosticiraju nedostatak prostora, ili nedostatak odnosa prema prostoru. Ilija okolnosti promatra kroz betoniranost, Orenčuk kroz artificijelnost, Nikolić kroz breme. Suvremeni oblici umjetničkih praksi kao i teorijski diskurs izložbe Zidovi plastika i sitna plastika daju nam za pravo ne samo reći nego i pokazati kako zapravo o slobodama možemo govoriti prikazujući izostanak iste. (Dalibor Nikolić)
Izložba ostaje otvorena do 10. rujna 2024.
