Umro je Anton Novačić, posljednji stanovnik Jadovna kod Gospića. Pisali su novinari 24sata o njemu, o živahnom starčiću koji je dobrano zagazio u devedesete, a koji je desetljećima tvrdoglavo odbijao napustiti velebitsku tišinu.
On i njegovi psi, Šime i Mrva, sami na vrhu planine. Nije imao televiziju, nije se želio trovati politikom i glupostima. Nije htio u grad, nije htio u dom, govorio je da bi tamo odmah umro. Žilavi Anton radio je do posljednjeg dana. Smrt je dočekao na nogama. Napustio je ovaj svijet u četvrtak. Njegova kći Manda bila je ganuta pozivom.
-Nije se mučio. U ožujku bi napunio devedeset devetu, lijepe godine je doživio, iskreno ću vam reći. Malo ga je zaboljelo, uhvatila ga je gripa i otišao je u bolnicu. Pet dana je tamo proveo. Liječnik nam je rekao da se boji da se ovog puta neće izvući. Godine su to – kaže Manda.
Ona i ostala djeca su ga redovito posjećivali, donosili mu hranu, drva i namirnice. Tiho priča o svom ocu, tiho kao što je Anton govorio. Glas mu je napukao davno, kad je saznao da mu je kći umrla.
-Od šoka ili stresa, ne znam. Liječnici nisu pomogli i od njihovih lijekova samo mi je bilo gore pa više nisam htio ići doktoru. A kad su mi jednog ranog jutra prije osam godina javili da mi je umrla žena Kata, stradao je do kraja. Od tada jedva govorim i ne mogu dugo razgovarati – pričao je prije nekoliko godina.
-Toliko je imao volje za životom… Što da vam kažem, planirao je raditi ogradu sad na proljeće, čim prođe snijeg. Ma vjerujte mi, njemu je gore bilo lijepo, nije htio otići nikome od nas. Nije to bio njegov život. Ujutro bi vam popio kavu i konjak, ručao bi, navečer bi popio mlijeko ili bijelu kavu. I tako svaki dan. Čak je nedavno palio motornu pilu, govorio kako mora reći nećaku da mu donese još drva – smiješi se kći Manda.
Žena se prisjeća kako je u kući uvijek bilo toplo, kako ih je uvijek dočekivao s osmijehom.
-Izgubio je glas kad je mama umrla. Malo mu se s godinama poboljšao, ali niste ga baš dobro mogli razumjeti. U bolnici više uopće nije mogao pričati, samo bi klimnuo glavom. A da znate, za Božić je pjevao s nama. Pjevao je božićne pjesme. Nije mogao do kapelice, bojao se da neće moći sići niz stepenice. Bio je blagoslov kuće pa se ispovjedio. Pred kraj – priča Antonova kći.
Više nema ni njegovih pasa, Šime i Mrve. U Jadovnom su ostali još Mrvino štene i jedan mačak.
– I on je potegnuo preko deset godina. Taj mačak. Uvijek su bili zajedno. Kad bismo ga nazvali i pitali je li jeo, rekao bi da je dao dio mačku – nasmijano se prisjeća Manda.
Smrću Antona Novačića u Jadovnom je utihnuo i posljednji, slabašni glas.
– Stalno je govorio da su on i Majka Božja jedini stanovnici. Evo, ona je ostala. On je otišao – tiho kaže Antonova kći za 24sata.
