Konvoj spasa “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”, koji je krenuo na današnji dan prije 31 godinu iz Zagreba, simbolizirao je ne samo humanitarnu pomoć već i jedinstven pothvat ljudi koji su odlučili pomoći svojim sunarodnjacima u središnjoj Bosni, unatoč ratnoj situaciji i blokadi koju je izvodila Armija BiH. Ovaj konvoj, organiziran u suradnji nevladinih organizacija, franjevačkih udruga i pojedinaca, postao je ključan trenutak za preživljavanje više od 70.000 hrvatskih stanovnika Lašvanske doline i okolnih područja te je probudio nadu. Njegovo značenje nije ograničeno samo na tadašnje ratne godine već ima i trajnu vrijednost u kontekstu međusobne solidarnosti, humanizma i borbe protiv zaborava, posebice u političkom okruženju koje danas, nakon 31 godinu, sve više zaboravlja ovaj povijesni trenutak, piše Večernji list BiH.
Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini 1993. godine Lašvanska dolina bila je gotovo potpuno izolirana od vanjskog svijeta, suočena s blokadama, napadima i teškom humanitarnom krizom. Vitez, Busovača, Nova Bila… i okolna naselja bili su pod velikim napadima, a Hrvati u središnjoj Bosni našli su se u položaju sličnom onom u Vukovaru, gdje je prijetila opasnost od masakra i potpune likvidacije civilnog stanovništva. Zbog toga je ideja humanitarnog konvoja bila više od kamiona koji su tamo dovezli potrepštine, hranu, lijekove… Pokrenula ju je skupina ljudi, uključujući liječnike, svećenike, novinare i druge, koja je smatrala da je njezina moralna i ljudska dužnost spriječiti tragediju, i to unatoč ogromnim političkim i vojno-logističkim preprekama. “Bijeli put” nije bio samo humanitarni pothvat već i politička akcija koja je postavila temelj za prekid sukoba između Hrvata i Bošnjaka u BiH. No, nažalost, to nije bio slučaj, nego je zapravo “Bijeli put” okončan Krvavim Badnjakom.
Pružanje pomoći nije bilo samo pitanje dostavljanja hrane i lijekova već je otvorilo put za razgovore i stvaranje mehanizama koji će poslije doprinijeti miru u zemlji, uključujući i Daytonski sporazum. Bio je to konkretan primjer kako civilno društvo može utjecati na ishod rata kada političke strukture nisu mogle ponuditi rješenje. S obzirom na ratnu situaciju i blokadu, organizacija Bijelog puta bila je iznimno složena. Konvoj nije mogao računati na podršku UNPROFOR-a, a bošnjačke vlasti također su imale svoje zahtjeve i uvjete. Sve te prepreke nisu ometale organizatore, koji su uspjeli prikupiti potrebnu pomoć, mobilizirati logističke kapacitete i stvoriti sigurnosne uvjete za prolazak konvoja kroz opasne zone. Jedan od ključnih organizatora bio je dr. Slobodan Lang, koji je s Brankom Čulom i drugim suradnicima uspio prikupiti resurse i mobilizirati sve potrebne ljude za provedbu ove misije.
Konvoj je krenuo iz Zagreba, a sudionici konvoja bili su, osim običnih ljudi, političari, novinari i humanitarci. Zanimljivo je da je cijela akcija bila potpuno izvan političkih okvira, što znači da je bilo jasno kako “Bijeli put” nije bio projekt ni jedne političke stranke, nego civilne inicijative. Iako nije bilo službenih vojnih pratnji, konvoj je imao osiguranje u obliku vozača, liječnika, novinara i volontera, koji su ujedno i bili njegovi zaštitnici. Sudionici su znali da ulaze u opasnu zonu, ali su i dalje išli naprijed, vođeni ne samo željom za pomoći već i osobnom odgovornošću prema svojoj braći u nevolji. Pri dolasku u Novu Bilu konvoj je naišao na strašan prizor: bolnicu koja je bila smještena u crkvenim prostorijama, bez potrebne opreme i lijekova, a liječnici su radili u ekstremnim uvjetima, neprestano suočeni s prijetnjom napada, piše Večernji list BiH.
