Rat je, za razliku od mira, puno turbulentnije stanje društva. Tu se sve suviše brzo događa da bi se o procesima u njemu dalo trezveno, pogotovo svrsishodno razmišljati. Strahovita borba na više ravni; borba za goli život i preživljavanje, borba za svoj dom, obitelj, narod, sve to u civiliziranom čovjeku, kojemu je strano nasilno umiranje i ubijanje drugih ljudi, stvara unutarnji sukob koji mu ne daje priliku razmišljati trezveno kao u vrijeme mira. Društveno užurban proces kao posljedica nedostatka evolucije, doživljaja i proživljavanja civilnog društva tjera čovjeka da u malo vremena promijeni stanje stvari, ako je moguće – u korist svoju i svojih bližnjih. Civilno društvo, naime, u najboljem, idealnom slučaju nastaje evolucijom, prirodnim razvojem i stasanjem čovjekove okoline, proizvodnih snaga (radnih ljudi) i proizvodnih odnosa (uređenja i stupnja tehnološkog razvoja), usporednim odrastanjem svih grana i oblika kulture, gospodarstva i znanosti. Najbolji primjeri ovakve, zdrave, logične i normalne evolucije su Švedska, Norveška, Finska, Island... Nisu ljudi tamo bolji od ovih kod nas, razlika među nama je ta što mi nismo imali puno prilika biti kao oni.

Višestoljetna odvojenost od europskih tokova znanosti, filozofije i kulture uzela je danak. Umjesto razvoja civilnog društva, Bosna i Hercegovina imala je dugo razdoblje izoliranosti, podređenosti i podjele na privilegirane i podređene, nerijetko i porobljene nacije. Taj odnos privilegiranih i podređenih bio je turski izum, način da se situacija u porobljenim zemljama drži pod kontrolom bez potrebe za držanjem velikih vojnih postrojbi na osvojenom teritoriju. Oni kojima su dane privilegije činili su to za okupatora. To je tursku carevinu koštalo malo, gotovo ništa. Usput su imali tzv. tampon zonu prema neokupiranim područjima i osiguran trgovački put kroz nekada nemirne granice, do teritorija i zemalja s kojima je isplatnije bilo trgovati nego ratovati. Austrija je imala sličan model, s time što su za svoje „privilegirane“ birali ljude svih nacija i tako bi porobljeni dobivali dojam slobode, makar ona bila ograničena centrom u dalekoj Austriji. Njemačka je radila isto, samo intenzivnije, budući da i u Hitlerovom jedinom djelu, knjizi „Mein Kampf“ stoji da su ljudi s ovih prostora prilično bezvrijedni, ali mogu jako dobro poslužiti kao jeftina radna snaga i izvor prihoda za Reich. Jugoslavija je bila kolonija Rusije, a nakon ozbiljnih, iako formalno neizrečenih prijetnji Titu od Politbiroa, Josip Broz je morao, po cijenu vlastitoga života, prekinuti rusku okupaciju i zamijeniti je ideološkom. Uspio je, silom i prijevarom. Ali, promjena u odnosu okupator – Bosna – Hercegovina, nije bilo. Ljudi, nenaviknuti na slobodu, učinili su s njom najgore. U nedostatku jačega sa strane koji bi ih zaštitio od drugih, učinili su to sami. Uglavnom uspješno. Ubijeno je puno manje ljudi nego u prethodnim ratovima.

U ovome, prema mom skromnom mišljenju, leži odgovor na pitanje zašto je politička scena i u Bosni i u Hercegovini ovako turbulentna. Rat, onaj naš rat sa 100.000 mrtvih, nije završen. Prekinut je stranom vojnom silom. Budući da formalno nismo kolonija Austrije, politika čini da pravila u njoj budu slična ratnima, da ih gotovo i nema. Brojna kratkotrajna koaliranja slična sporadičnim ratnim savezima, govor mržnje sličan ratnom, bezobzirnost i nepoštovanje drugoga i drukčijega, neuvažavanje tuđeg interesa i interesa naroda, opći nedostatak političke kulture u javnom diskursu, sve je to ustvari pokazatelj da u društvu još uvijek vladaju odnosi slični onima u nezavršenom ratu u BiH. Bez krvi i masovnih stradanja, strada samo istina. Mimohodi djelomičnih istina prolaze TV ekranima, poput vojski prije 20-ak godina, odnose posljednje nade za stvarni razvoj civilnog društva i gospodarstva. Nedovoljno razvijene nacionalne kulturne institucije pipaju u mraku novih spoznaja koje još uvijek ne mogu razumjeti, klecava ekonomija traži novac na sve strane, unazađena znanost bi uhvatila korak sa svijetom, kultura bi preskočila otkrivanje kulturnih  pravaca i uzusa iz 18. i 19. stoljeća i krenula usporedo s Europom. Istodobno, postoje institucije civilnog društva, ali samo za potrebe međunarodne zajednice, za upriličenje velike predstave za Europu i svijet. Stranke, a ne institucije, upravljaju društvom, kao nekada kolonizatori. Mjesta za pobunu, zbog straha i ucjena, baš kao u davna vremena, nema. Kolonizatorski duh nas je opsjeo, stoljećima unatrag, pa više i ne očekujemo slobodu. Jedino se još ponekad ponadamo nešto lakšim okovima uz bolju hranu i smještaj.

Piše: Veselin Gatalo