Postoji jedna emisija, na BN i na OBN televiziji, zove se “Balkanske prevare”. Sastoji se od iznošenja tuđeg “prljavog rublja” pred široke narodne mase. A narod k'o narod, željan gledanja tuđih života i tuđe nesreće, valjda da bi na tren zaboravio svoj jad i nevolju. Pa se čovjek tako prisjeti i narodnih turbo-folk napjeva, inozemnih i domaćih. Čini se, imaju istu svrhu. Opjevati nečiju muku kako bi slušateljima njihove izgledale podnošljivije. Pa kažem sebi kako griješim, kako nisam u pravu. Kako se ponašam kritizerski, kao oni koji kažu kako je Halid Bešlić umjetnik a Ceca Ražnatović nemio produkt turbo-folka. Možda bih i povjerovao kad ne bih znao da im isti ljudi pišu i tekst i note, da su im producenti slični ili čak isti. Pa odem još malo dalje u povijest, u glavi preslušam najpoznatije narodne napjeve i pripjeve. Svega tu ima, od samoubojstava zbog nesretne ljubavi pa do vezivanja konjima za repove koje za posljedicu, i u stvarnosti i u narodnoj žalopojci, ima čerečenje živih ljudi. Kako god, junak ili junakinja pjesme boluje po sedamdeset i dva dana i nerijetko se s dušom dijeli, čupa si srce iz njedara, na radost širokog auditorija koji pjeva i diže ruke kao da Bill Gates među njih baca dionice Microsofta ili Elektroprivrede.

Glad za tuđom nevoljom i poniženjem je, prema prije iznesenom, u ljudskoj prirodi. Možda rigidno zvuči, ali mi se čini da je prvotno društvo ono s kojim se čovjek lako suživljava u okolnostima potpunog bezvlašća i anarhije. Kojih 150 godina prije Krista, Rim je na jednom talijanskom otočiću imao pobunu robova koju ni moćni Rim nije ugušio zbog udaljenosti, manjka komunikacije ili političke situacije u tada vječnom Rimu. Robovi su se, dakle, oslobodili. I, što su učinili? Spoznavši poniženje ropstva, dali su svima blagodat slobode, da se nikome ne ponovi? Ne. Porobili su robovlasničku klasu. I ne samo to, porobili su jedni druge. Jači su se naviknuli na nerad, tuđe žene, vino i otimanje tuđeg rada i tuđe muke. I, naravno, počeli su uživati u tuđem podčinjavanju i nevolji. Kao političari kod nas. Zapisi kažu da su novi robovlasnici bili daleko okrutniji od starih. Bilo je još pobuna robova, uglavnom neuspješnih. Možda je to i sreća tih ropskih ustanaka. Bi li legendarni Spartak, simbol slobode i pobune protiv ropstva, jednoga dana, onako pobjednički, postao kralj u robovlasničkom društvu? Revolucionari, provjereno, postaju diktatori. Napoleon, Castro, Staljin, Tito, Lukašenko, svi su oni imali razumljiv i društveno prihvatljiv i dobar razlog i povod za pobunu. Socijalna neosjetljivost monarhije, kriza u društvu, kolonijalizam, sve su to pojave koje je povijest, skupa s nama, kolektivno osudila. Ali, čini se da se, unatoč dobrim namjerama, nisu mogli oduprijeti svojoj prirodi. Našoj prirodi. Ljudskoj.

Problem traži rješenje, makar se problem zvao i ljudska priroda. Rješenja ima puno. Jedno je stara, počesto zaboravljena, vjera. Ona kaže da nije dobro nauditi drugome. Drugo rješenje je obrazovanje. I ono kaže da ne postoje loše rase i loši narodi, da čovjek ne smije porobiti čovjeka. Ne znam skoro nijednu knjigu koja upućuje na to da čovjek treba biti zao, prijetvoran, da treba uživati u tuđoj muci i jadu, da treba držati druge ljude u ropstvu. Jer, čovjek je ipak došao do izvjesnog stadija kolektivne evolucije, ako već na osobnoj razini nije daleko odmaknuo u proteklih 2000 godina. Malo je poznato da su Nijemci svojedobno, početkom protekloga stoljeća, pobili više od trideset milijuna Afrikanaca, i to na sličan način na koji su ubijali i Židove u Drugom svjetskom ratu. Da su Englezi nešto prije ubili na desetke milijuna Indijaca, izgladnjivanjem, omčom i vatrenim oružjem. Ne, nisu oni bili gori ljudi od nas, bili su samo poneseni “eugenistikom”, naopakim tumačenjem Darwinove teorije o prirodnoj selekciji i podrijetlu vrsta. Sa svim kapacitetom su se bacili na porobljavanje i uništenje “manje vrijednih”, onih koje su zbog jezične, kulturološke, fiziološke ili neke druge barijere proglasili primitivnima i štetnima, opasnošću za svoju rasu i vrstu. Nedorečena filozofija i biologija su ljudskom neznanju o ljudima dali razlog i povod za ta zvjerstva. Društvene znanosti su, kao i uvijek, pratile prirodne. Prirodne znanosti tada, nažalost, nisu bile na današnjoj razini. Ni onaj naš nesretni rat ne bi bio onako krvav da je čovjek mogao poslati snimku mučenja ljudi u svijet i tako svima dočarati što se događa. Tako ratovi, umjesto godinama, traju danima, u najgorem slučaju – mjesecima. Danas, kad imamo saznanja da su nam korijeni crni, afrički, i da nema manje i više vrijednih ljudi, vrijeme je da se suočimo s našom robovlasničkom prirodom. Imamo način na koji svaku informaciju možemo provjeriti, nadograditi, svaku laž razotkriti, neznanje ni na kakvom sudu ne može biti olakotna okolnost. Neznanje više ne oslobađa.

Piše: Veselin Gatalo