“Dajte mi da stavim pet zareza i promijenit ću smisao teksta”, rekao je jednom dobar novinar. Novinar dobar učinkom i načinom rada. Kod novinarstva je bitno prenijeti i na razumljiv način objasniti smisao i prikazati činjenice. Nekad se teži jednom, nekad drugome. Kolumna je, da se ne lažemo, više književni žanr, premda neki i to smatraju novinarstvom. Kako god, ne moraju ni oni ni ja biti u pravu. “Ne mora čovjek biti u pravu da bi rekao što misli”. E, ova zadnja rečenica je moja. Ponosim se njome. Između ostaloga, pametan čovjek i čovjek koji ima pošten odnos prema drugom i drukčijem mišljenju spreman je promijeniti vlastiti stav i mišljenje ako mu se podastru dovoljno jaki argumenti. Poluga promjene, slična onoj kojom je Arhimed nekada htio pomjeriti svijet, jesu argumenti. Pred njima valja ustuknuti ili iznijeti protuargumente. Onda treba vidjeti koji će nadvladati. Ipak, čovjek ponekad zamisli istinu onakvom kakva mu se sviđa, iz čiste potrebe da istina takva bude, iako zna da nije. U tom slučaju, argumentacija kao osnova istine o nečemu ne služi promjeni mišljenja. I ne samo to, želeći svoju i samo svoju istinu, čovjek, najčešće novinar, u težnji ka “svojoj” istini, počinje ju i izgrađivati. Bez temelja, dakako, jer argumente kao cigle kojima bi ih izgradio ne posjeduje. Primjera ima puno, ali jedan od njih je neki dan zapao baš mene.

Dobro pazim što govorim i pišem, da ne bih uvrijedio narode, ciljne skupine, starosne skupine... To se u spisateljstvu ne radi. I formulacije biram, da se neki ne nađu uvrijeđenima. Često ciljam partije, pojedince, argumentaciju koju podastirem lako je provjeriti. I kad nije lako, moguće je. Ako radim intervju, kao onaj nedavno s Milivojem Unkovićem, svjetski poznatim umjetnikom koji je nedavno izlagao u Mostaru, pošaljem tekst natrag onom koga intervjuiram, da čovjek ili žena provjere jesu li izjavili nešto što im se ne sviđa ili što ne bi ponovili, da to ne ode u javnost. Sugovornika treba poštivati, više nego što se mora, dakle – koliko se može. A treba se, najviše što se može. S druge strane mikrofona ne smije biti neprijatelj, samo sugovornik. Nikad mi na pamet nije palo da od teksta izvučem što mi padne na pamet ili da sklopim riječi i rečenice pa tako dobijem konstrukciju kakvu sugovornik nikad ne bi napravio, pogotovo mi ne bi palo na pamet to urediti tako da sugovornik kaže ono što nije htio reći. Danas, nažalost, jako je puno novinara koji se svim silama upinju da im sugovornik kaže nešto što bi oni, novinari, htjeli čuti iz njihovih usta.

Do tridesete je čovjek revolucionar, nakon toga je tradicionalist, reče jedan. Nakon rata čovjek želi voditi mir. Zato mi se ne sviđa kad netko prijeti pobunama, revolucijama, ratovima. Nije mi se svidjela poruka efendije Smajkića u Blagaju, na mevludu. U povodu toga, zove me moj prijatelj, novinar Jurica Gudelj da dam izjavu. Jurica je dobar novinar. Doduše, izjava je bila za BH Dane, novine koje su me stavile na “listu za odstrel”, montirajući me skupa s Radovanom Karadžićem na fotografiju. Nije to bio problem, problem je što sam morao te subote otići i čitav dan šetati po Sarajevu, da vide da se ne bojim. Došlo mi je da Senadu Pećaninu odnesem račun za gorivo, ćevape, kavu i da tražim da mi nadoknadi izgubljen dan i napiše ispričnicu za doma. Rekao sam u inkriminiranoj izjavi, kako već volim kazati, da svatko ima pravo izraziti svoj stav i reći svoje mišljenje, pogotovo svećenik kad govori u ime svojih vjernika. Jer, vjernici su, u slučaju BiH, priznao to SDP ili ne, narod. Rekao sam da nema ničega sporno u tome da efendija Smajkić iznese svoj stav. Ne mora nam se taj stav svidjeti, ne mora niti biti u pravu, ali on ga može iznijeti i ne smije trpjeti posljedice zbog toga, ako u stavu nema ničega utuživog.

U tekstu koji sam našao na internetu, u tekstu iz BH Dana, stajalo je kako sam izjavio da ne vidim ničega spornog u efendijinoj izjavi. Maltene, da se slažem s njim. Iz teksta su uzete riječi, složene po mjeri BH Dana, jedne od najmalignijih novina u BiH. Ignorirao sam, na moju žalost, to što se radi o BH Danima, novinama koje poznajem po zločestim, zlobnim, po društvo i narod pogubnim konstrukcijama i govoru mržnje. Ignorirao sam i to što je urednica Duška Jurišić, osoba kojoj je “ideja vodilja” i na Federalnoj televiziji bila bitnija od istine. Dao sam izjavu gospodinu Gudelju. Znam da on nije kriv, znam da su krojači u BH Danima izrezali svoj “šnit” i “skrojili” izjavu kakva im je odgovarala, da me ovoga puta prikažu i kao muslimanskog fundamentalista i ratnog huškača. Aferim, neka. Svakome dam još koju priliku. Dao sam im, eto, još jednu. Posljednju. Ali, izjavu im dati, ako mi Bog da da zadržim pamet i razum, neću više nikad.