Ja sam novinar. Novinar na bolovanju. Mene su učili da novinar radi i nakon radnog vremena, kada god situacija traži, novinar radi svoj posao. Posao novinara je da piše, izvještava. Istinitom riječju, najčešće protiv laži. Novinar dakle nije novinar osam sati dnevno, taj luksuz sebi novinar nikad nije mogao priuštiti. Od novinara svi očekuju da uvijek, stalno i bez oklijevanja, radi svoj posao. Da piše o svemu što se dešava, jezikom istine. Da piše o tuđim problemima, tražeći krivca za te probleme i tražeći da oni, čiji je posao da osam sati dnevno štite tuđa prava, to i rade.

Novinar radeći svoj posao, uglavnom najebe. Novinar ne smije imati klimatskih problema, on radi i kad prži i kad pada, i kad sijeva. Pa, posao mu je da o tome izvještava. Novinara nikad niko nije pitao kako obavlja svoj posao, da li mu kada ide na  primjerice, poplavljena područja, propušta obuća, ima li kišnu kabanicu. Novinar slika one koji u skupim državnim autima sa full opremom na autu i na sebi, dolaze najčešće  forme radi, posjetiti poplavljena ili neka druga ugrožena područja.

Posao novinara je da javnosti kaže da su razne delegacije bile na licu mjesta. Novinar je prije njih bio na licu mjesta, ali novinar o tome ne piše. Podrazumijeva se da novinar tu treba biti, neko čak podrazumijeva da treba biti i prije neke nesreće na licu mjesta i čekati. Novinar satima čeka da se razni pregovarački timovi oko nečega dogovore, oko štrajka nezadovoljnih radnika, oko političkih pitanja, oko bilo čega što bi javnost trebala znati. Kada se delegacije dogovore, onda delegacije odlaze na ručak ili večeru, ovisno o dobu dana. Novinar, kada se delegacije konačno dogovore, nema vremena za ručak ili večeru, novinar  trči u redakciju kako bi na vrijeme napisao izvještaj i proslijedio ga javnosti.

Novinar je taj kao i mnoge druge zadatke u karijeri, obavio gladan i žedan. Niko novinara nije pitao, dok satima čeka, da li je gladan i žedan, treba li mu što. Niko ne podrazumijeva da je novinar ljudsko biće, od krvi i mesa, sa svim životnim i biološkim potrebama. Svi podrazumijevaju da novinar mora biti na licu mjesta i čekati. Novinara često nazivaju sredstvom informiranja. Novinar nije sredstvo. to nikako da shvate oni koji od novinara očekuju da njihovu političku karijeru prate svakodnevno i danonoćno, pišući o svim velikim uspjesima koje je za mandata postigao. Novinara bi svako želio imati za sebe, na uzici i privjesku. Kad zatreba, da skoči. Novinara uglavnom ne doživljavaju kao osobu. Dekadentno društvo u kojem živimo, novinara smatra potrošnim sredstvom, poput olovke.

Bihaćki novinari su u štrajku. Tri mjeseca nisu primili plaću. Onu koju su zaradili. Javnost neće izići na ulice i tražiti da se poštuju prava novinara. Novinar mora tražiti da se poštuju prava svih ostalih, zar i novinari imaju prava, čude se  neki? Oni koji trebaju ispoštovati prava bihaćkih novinara u štrajku, i sada očekuju da novinari uredno i na vrijeme izvještavaju javnost o svemu što se događa. I da prate njih dok udaraju kamene temeljce uoči novih izbora, one kamene temeljce koji će zarasti u travu odmah nakon što izbori prođu. Solidarnost prema novinarima iz bihaćke radio-televizije, pokazat će samo novinari. Jer, samo novinar zna da biti novinar u štrajku, znači da je novinaru odavno zakačena opomena za neplaćene račune na vrata, rate za kredite pristižu, a i jela bi novinarska familija, s vremena na vrijeme makar.

Ja sam novinar. novinar na bolovanju. Podržavam kolege u štrajku. Izvještavam evo javnost o tome, i po prvi put izjavljujem da su i novinari ljudi. Nerijetko, pošteniji od mnogih za čija su se prava, radeći svoj posao, borili.

Niha Džanić Ninski/ Novi Radio Bihać